Job 37

1Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskoiti hoe. 2ujte, ujte gromor glasa njegova, tutnjavu to mu iz usta izlazi. 3Gle, munja lijee preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje - 4iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veliajnim. Munje mu lete, nitko ih ne prijei, tek to mu je glas jednom odjeknuo. 5Da, Bog gromori glasom veliajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara. 6Kad snijegu kae: 'Zasnijei po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljutite silno!' 7svakom ovjeku zapeati ruke da svi njegovo upoznaju djelo. 8U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se uure leaju. 9S june se strane podie oluja, a studen vjetri sjeverni donose. 10Ve led od daha Bojega nastaje i vodena se kruti povrina. 11I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama; 12krue posvuda po volji njegovoj, to im naloi, to e izvriti na licu cijelog kruga zemaljskoga. 13alje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrem obdari. 14Posluaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Boja udesna. 15Zna li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog puta? 16Zna li o em vise gore oblaci? udesna to su znanja savrenog. 17Kako ti gore od ege haljine u junom vjetru kad zemlja obamre? 18Zar si nebesa s njim ti razapeo, vrsta poput ogledala livenog? 19De naputi me to da mu kaemo: zbog tmine se ne snalazimo vie. 20Zar e mu rei: 'Hou govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati? 21Tko, dakle, moe u svjetlost gledati na nebesima to se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri? 22Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: velianstvom stranim Bog se odjenu! 23Da, Svesilnog dosei ne moemo, neizmjeran je u moi i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlai. 24Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"