Job 17

1Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene ve se skupljaju grobari. 2Rugai su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu. 3Stoga me zatiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan nee da udari. 4Jer, srca si njina liio razuma i dopustiti im nee da opstanu. 5K'o taj to imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oi gasnu, 6narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' moe. 7Od tuge vid mi se muti u oima, poput sjene moji udovi postaju. 8Zaudit e se zbog toga pravednici, na bezbonika e planuti estiti; 9neporoni e na svom ustrajat' putu, ovjek istih ruku ojaat e jo vie. 10Hajde, svi vi, neete li opet poet', ta meu vama ja mudra ne nalazim! 11Minuli su dani, propale zamisli, elje srca moga izjalovile se. 12'U noi najcrnjoj, dan se pribliava; blizu je ve svjetlo to tminu izgoni.' 13A meni je nada otii u eol i prostrijeti sebi leaj u mrklini. 14Dovikujem grobu: 'Oe moj roeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!' 15Ali gdje za mene ima jote nade? Sreu moju tko e ikada vidjeti? 16Hoe li u eol ona sa mnom sii da u prahu zajedno otpoinemo?"