Job 7

1Nije l' vojska ivot ovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? 2Kao to trudan rob za hladom udi, poput nadniara tono plau eka, 3mjeseci jada tako me zapadoe i noi su mune meni dosuene. 4Lijeu' mislim svagda: 'Kada u ustati?' A diu se: 'Kada veer doekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. 5Put moju crvi i blato odjenue, koa na meni puca i rainja se. 6Dani moji bre od unka prooe, promakoe hitro bez ikakve nade. 7Spomeni se: ivot moj je samo lahor i oi mi nee vie vidjet' sree! 8Prijateljsko oko nee me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. 9Kao to se oblak gubi i raspline, tko u eol sie, vie ne izlazi. 10Domu svome natrag ne vraa se nikad, njegovo ga mjesto vie ne poznaje. 11Ustima ja svojim stoga branit' neu, u tjeskobi duha govorit u sada, u gorini due ja u zajecati. 12Zar sam more ili neman morska, pa si strau nada mnom stavio? 13Kaem li: 'Na logu u se smirit', leaj e mi olakati muke', 14snovima me prestravljuje tada, prepada me vienjima munim. 15Kamo sree da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draa. 16Ja ginem i vjeno ivjet neu; pusti me, tek dah su dani moji! 17to je ovjek da ga toliko ti cijeni, da je srcu tvojem tako prirastao 18i svakoga jutra da njega pohodi i svakoga trena da ga iskuava? 19Kada e svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvaku progutat'? 20Ako sam zgrijeio, to uinih tebi, o ti koji pomno nadzire ovjeka? Zato si k'o metu mene ti uzeo, zbog ega sam tebi na teret postao? 21Zar prijestupa moga ne moe podnijeti i ne moe prijei preko krivnje moje? Jer, malo e proi i u prah u lei, ti e me traiti, al' me biti nee."