भजन संहिता 102

1Molitva nevoljnika koji je klonuo pa svoju tugu izlijeva 2Jahve, uslii molitvu moju, i vapaj moj k tebi da doe! 3Nemoj sakrivati lice od mene u dan moje nevolje! Prigni k meni uho svoje: kad te prizovem, brzo me uslii! 4Jer moji dani nestaju poput dima, a moje kosti gore kao oganj. 5Srce mi se sui kao pokoena trava i kruh svoj zaboravljam jesti. 6Od snanih jecaja mojih kosti mi uz kou prionue. 7Slian sam aplji u pustinji, postah k'o uk na pustoj razvalini. 8Ne nalazim sna i uzdiem k'o samotan vrabac na krovu. 9Svagda me grde dumani moji; mnome se proklinju to bjesne na me. 10Pepeo jedem poput kruha, a pie svoje mijeam sa suzama 11zbog tvoje ljutine i gnjeva, jer si me digao i bacio. 12Moji su dani k'o oduljena sjena, a ja se, gle, suim poput trave. 13A ti, o Jahve, ostaje dovijeka i tvoje ime kroza sva koljena. 14Ustani, smiluj se Sionu: vrijeme je da mu se smiluje - sada je as! 15Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, ale ruevine njegove. 16Tad e se pogani bojati, Jahve, imena tvojega i svi kraljevi zemlje slave tvoje 17kad Jahve opet sazda Sion, kad se pokae u slavi svojoj, 18kad se osvrne na pronju ubogih i ne prezre molitve njihove. 19Nek' se zapie ovo za budui narataj, puk to nastane neka hvali Jahvu. 20Jer Jahve gleda sa svog uzvienog svetita, s nebesa na zemlju gleda 21da uje jauke sunjeva, da izbavi smrti predane, 22da se na Sionu navijesti ime Jahvino i njegova hvala u Jeruzalemu 23kad se narodi skupe i kraljevstva da slue Jahvi. 24Putem je istroio sile moje, skratio mi dane. 25Rekoh: "Boe moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje. 26U poetku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih. 27Propast e, ti e ostati, sve e ostarjeti kao odjea. Mijenja ih poput haljine i nestaju: 28ti si uvijek isti - godinama tvojim nema kraja. 29Djeca e tvojih slugu ivjeti u miru i potomstvo e njihovo trajati pred tobom.