Job 14

1ovjek koga je ena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. 2K'o cvijet je nikao i vene ve, poput sjene bjei ne zastaju'. 3Na takva, zar, ti oi otvara i preda se na sud ga izvodi? 4Tko e isto izvu' iz neista? Nitko! 5Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavlja neprijelaznu, 6skini s njega pogled da poinut' moe, poput najamnika da svoj dan uiva. 7Ta ni drvu nije nada sva propala, posjeeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. 8Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasui u prahu, 9outjevi vodu, ono e propupat' i pustiti grane kao stablo novo. 10Al' kad ovjek umre, ostaje pokoen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? 11Moe sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isuit posvema', 12al' ovjek kad legne, ne ustaje vie, dok nebesa bude, nee se podii, od sna se svojega probuditi nee. 13O, kad bi me htio skriti u eolu, zakloniti me dok srdba ti ne mine, dati mi rok kad e me se spomenuti, 14- jer, kad umre ovjek, zar uskrsnut' moe? - ekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi doao da mi smjenu dade. 15Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaelio si se djela svojih ruku. 16A sad nad svakim mojim vreba korakom, nijednog mi grijeha nee oprostiti, 17u vrei si prijestup moj zapeatio i krivicu moju svu si zapisao. 18Vaj! K'o to se jednom urui planina, k'o to se hridina s mjesta svog odvali, 19k'o to voda kamen s vremenom istroi, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako unitava nadu u ovjeku. 20Oborio si ga - on ode za svagda, nagrena lica, otjeran, odbaen. 21Djecu mu potuju - o tom nita ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmilja. 22On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tui zbog svojeg ivota."